Briševo 24. & 25.07.
"genocidom do istrebljenja"

Svjedočenje o počecima srpske  strahovlade na području Ljubija

Hrvat, rođen 1945. godine svjedoči o počecima srpske strahovlade na području Ljubije, o brojnim ubojstvima, o masovnih uhićenjima Hrvata i Muslimana Ljubije i njihovo odvođenje u koncentracione logore “Keraterm” i “Omarsku”, o brutalnostima čuvara i stradanju zatočenika u navedenim logorima, konfiskaciji imovine te primjeni mjera zastrašivanja, terora i progonima.
(...) Prije početka svih zbivanja o kojima ću govoriti, treba napomenuti da su međunacionalni odnosi u Ljubiji bili dobri, skladni. Nitko nikoga nije mrzio. Tek nakon referenduma o neovisnosti BiH osjetili smo mi Hrvati i Muslimani da su Srbi jednostavno prestali razgovarati s nama. Izbjegavali su nas, okretali glavu na drugu stranu, nisu se više družili s nama. Jednostavno su nas odbacili.
Dana, 22.05.1992. godine, izbili su nemiri u Hambarinama koje su na pola puta između Prijedora i Ljubije. Tad je u Ljubiji prestala svaka radna, kulturna, zabavna i sportska aktivnost. Zavladao je strah jer je takozvana srpska vojska ušla u Ljubiju i zaposjela glavni trg. Uveli su takozvani “policijski sat” koji je trajao od 21,00 do 6,00. Zabranjeno je grupiranje ljudi i kretanje preko glavnog trga. Srpske vlasti su preko radio Prijedora zahtijevale da svi Hrvati i Muslimani predaju svo oružje. To je i učinjeno. Tada je počelo bezrazložno uhićavanje i odvođenje stanovnika Ljubije u logore. Na, 16.06.1992. godine, oko 2,30 izjutra, došli su po mene, tako reći moji susjedi. To su bili Ranko i Stiven Đurić, te sin Slavka Bataza. U kombiju sam zatekao susjeda J. Š. kojeg su kao i mene izvukli iz kreveta. To jutro priveli su 13 osoba iz Ljubije i odvezli u logor “KERATERM” u Prijedoru. Prostorija u koju su nas smijestili bila je duga oko ca 20 m, a široka oko 10 m (oko 200 m2). Tu je bilo smješteno oko 550 - 600 nas zatočenika. Svi smo bili civili.
Nakon par dana u “KERATERM” su doveli D. T., E. S., E. I., I. T., J. R., I. D. i veliki broj ljudi koje nisam poznavao. Stigao je i Milan Ćurguz zvan “Krivi”, ne kao zatočenik već kao zamjenik Branka Bjekića, komandira milicije u Ljubiji. On nam je rekao da je sve ovo što se dogodilo u Ljubiji “volja” Slobodana Taranjca, šefa takozvanog vojnog kriznog štaba. “Krivi” je obećao da će nam pomoći. U logoru “KERATERM” su u najstrašnijim mukama i batinama ubijeni: Drago Tokmadžić, Esad Sarajlić, Esad Islamović, Jovan Radočaj. Čovjek iz Kozarca koji se preziva Bahonić je umirao 4 (četiri) dana, a kada je umro stražari su ga izbacili na smetlište. Srbinu Jovanu Radčaju je bila greška što je oženio Hrvaticu Zdenku (nju su ubili u njihovoj obiteljskoj kući u Ljeskarama) i to što je bio na osnivačkoj skupštini SDA u Hambarinama. Ljude su izvodila i odvodila na mučenje dvojica Srba iz Prijedora. Jednog zovu “Duća” a drugi je neki “Žigić”. Obojica su bili takozvani “zaslužni Srbi” koji su se dokazali na ratištima u Hrvatskoj te im je bilo dozvoljeno da ubijaju zatočenike logora “KERATERM”, iako nisu bili stražari u logoru.
U “KERATERMU” sam proveo od 16. lipnja 1992. do 04. srpnja 1992. godine, kad sam s još oko 130 logoraša odvezen u logor “Omarska”. To je bio pravi pravcati koncentracioni logor. U garažu veličine 4 x 5,5 m (oko 22 m2) i visine negdje 2,5 - 3 m, strpali su nas oko 80 ljudi. Užas. Garaža je sva od betona, a uslijed velikih temperatura ostajali smo bez zraka jer su betonski zidovi garaže bili topli, a nas mnogo. Navečer bi stražar otvorio vrata, te bi nas vrijeđao pogrdnim psovkama. Govorio nam je da smo “ustaše”, udarao bi nas vojničkim čizmama, palicama za bejzbol i takozvanim crijevima od hidraulike velikih rudarskih strojeva. Bilo je neizdrživo, jezovito!
Svakodnevno smo slušali jauke i krikove onih koje su izvodili na ispitivanje. Ja sam bio sretnik jer me nisu tukli za vrijeme ispitivanja, a bilo je slučajeva da su one jadnike, koje su ispitivali, toliko jako pretukli da su nakon nekog vremena od zadobivenih povreda umirali. Stražar bi pozvao par jačih ljudi da iznesu nesretnika, a nama bi bilo naređeno da legnemo potrbuške ili da, ako sjedimo, savijemo glavu među koljena. Tad bi iznijeli nesretnika i odnijeli ga do kontejnera za smeće. Od jutra do večeri tu bi se našlo 6 do 7 leševa logoraša koje bi predvečer sami logoraši morali natovariti na kamion. Kamion je svako¬dne¬vno odvozio mrtve logoraše. Što se tiče noćnih prozivanja i odvođenja njih je bilo mnogo. Bilo je večeri kad su izvodili i do 15 osoba. Te se osobe više nikada nisu vratile. U logoru “Omarska” su postojale tri grupe zatočenika:
1. grupa određena za likvidaciju;
2. grupa određena za razmjenu;
3. grupa onih koje su Srbi smatrali neupotrebljivima.
Jedan od stražara u logoru “Omarska” je bio Mladen Radić - “Krkan” koji je do prije 4 (četiri) godine bio milicajac u Ljubiji.
U “Omarskoj” je na stravičan način ubijen Juro Gavranović - “Bugarin” koji je živio i radio u Rijeci (Hrvatska), a došao je u posjet ocu kad su izbili nemiri i uhićenja. Od batina koje je zadobio prilikom mučenja, podlegao je gospodin Ilijaz Drobić, magistar rudarstva iz ljubijskog rudnika, sa stalnim prebivalištem u Sanskom Mostu. On je tvrdio da ga je u logor poslao Ostoja Marjanović, direktor rudnika “Ljubija”.
Iz “Omarske”, tog pravog logora smrti, sam premješten u “Trnopolje” tek nakon što su se pojavile grupe novinara i TV snimatelja. U “Trnopolje” sam stigao 6. kolovoza 1992. godine, premda mi u otpusnoj potvrdi koju sam dobio u “Omarskoj” piše da sam otpušten 3. kolovoza 1992. godine. Iz “Trnopolja” sam pušten 14. kolovoza 1992., nakon što sam potpisao obrazac da “dobrovoljno” napuštam takozvanu ‘Srpsku Republiku’ i da svu svoju imovinu poklanjam srpskim vlastima.
Po dolasku u Ljubiju, 14. kolovoza 1992. godine, zatvorio sam se u stan i nisam se kretao po mjestu iz predostrožnosti. Jednog dana mi je u stan ušao gospodin J, Š., također zatočenik iz logora “Trnopolje”, koji mi je rekao da je kod njega došao Srbin Pero Đurić te ga izveo van pred zgradu i tu ga pretukao, te da je prijetio da će osobno riješiti probleme bivših logoraša ako se ne iselimo. Tako sam čuo za grozne stvari koje se događaju u noćnim satima u Ljubiji.
Jednom mi je došao Zoran Anušić, Hrvat koji se oženio Srpkinjom i priklonio Srbima. Bio je pod utjecajem alkohola. Ispričao mi je kako on zatrpava mrtve koje Srbi dovoze u rudnik na takozvane “kipe”. Rekao je da Srbi tu dovoze i žive ljude te ih tu ubijaju. Spominjao je neku veću grupu ljudi s područja Hambarina (preko 100 osoba) koje su uhvatili Srbi iz sela Miske Glave, te su ih tu doveli i pogubili, a on ih je zatrpao s buldožerom.
U samoj Ljubiji djelovala je takozvana civilna vlast, odnosno civilni krizni štab kojeg su sačinjavali Đoko Taranjac, Mišo Jelisavac i Vojkan Đurić. Takozvani vojni krizni štab su sačinjavali Slobodan Taranjac, Đoko Knežević, Rade Bilbija, Milan Ćurguz “Krivi”, Branko Bjekić (Hrvat) i Savo Pušac. Milan Ćurguz “Krivi” je ubijen u međusobnom obračunu između Srba koji je nastao oko podjele krvavog plijena. Branka Bjekića (Hrvata) uhitili su oni isti Srbi kojima je vjerno služio, te su ga otpremili u logor “Manjača”.
U provođenju zločinačkih djela srpskim vlastima i neregularnim postrojbama priključili su se i neki Hrvati i Muslimani.
Iskaz pisan 06.11.1992


Posjetite i naš portal:

VREMENSKA PROGNOZA ZA BRIŠEVO:

POVEZNICE:


INFO POSJETA: