Briševo 24. & 25.07.
"genocidom do istrebljenja"

Logor "Krings"


Logor je egzistirao u periodu od 30.5-27.8.1992. godine Logor se nalazio u industrijskoj zoni Sanskog Mosta, tačnije na putu Sanski Most - Lušci Palanka - Bosanska Krupa. Logor je egzistirao u tvorničkoj hali preduzeća "Krings" u Sanskom Mostu, firmi koja se bavila izradom metalskihg proizvoda. Hala je veličine 50 x 30 m, sa pratećim objektima. Hala je prekrivena metalnim krovom, koji je dodatno stvarao teške uslove boravka u ovom logoru. Prilikom etničkog čišćenja Starog Majdana, Stare Rijeke, Briševa, pripadnici "VI Krajiške brigade" VRS su u ovaj logor prisilno doveli muškarce iz ovih sela, njih oko 400. U drugom talasu etničkog čišćenja samog grada i to sa desne obale rjeke Sane, dovedeni su svi stanovnici naselja Aganovići i Karići, dijela Banjalučke ulice, Stanične ul. i dr. žene, djeca, starci i muškarci. Svi logoraši su evidentirani od strane policije RS-a. Nakon izvjesnog vremena vršena je selekcija, gdje su odvajani žene, djeca i starci od vojno sposobnih muškaraca i protjerani preko Doboja i Gračanice na teritoriju pod kontrolom A BiH. Kroz ovaj logor je prošlo oko 700 logoraša. Među logorašima je bilo oko 500 muškaraca a ostalo su bile žene, djeca i starci.
Oblici kršenja ljudskih prava u logoru - zatvoru:

Logoraši su fizički maltretirani, znatno više tučeni a dva logoraša su zbog posljedica zadobijenih povreda umrla u ovom logoru, prihički su maltretirani, izgladnjavani, uskraćivana zdravstvena njega, higijenski uslovi, vjerski obredi, opljačkani, zatvoreni bez naloga, samo jedan broj je saslušavan i uskraćivana im je pravna odbrana kao i ostali vidovi kršenja ljudskih prava. Logor su obezbjeđivali pripadnici aktivnog i rezervnog sastava policije Sanski Most. Karakteristika za ovaj logor je ta što su policajci koji su ih obezbjeđivali dozvoljavali civilima i uniformisanim vojnicima VRS da mogu ulaziti u logor i maltretirati i tući logoraše.

 

I S K A Z
 
Uhićenje i zlostavljanje staroriječkog župnika Ilje Arlovića
- 23. srpnja do 04. kolovoza 1992. god.
 
Uvodna napomena
Iljo Arlović rođen je 23. veljače 1948. god. u Oštroj Luci kod Orašja, župa Oštra Luka - Bok.Za svećenika banjalučke biskupije zaređen je 29.06.1975. god. u Sarajevu; redio ga je biskup dr. Smiljan Franjo Čekada. Svećeničku službu započeo je kao kapelan u Banja Luci, župa Pohoda BDM, od 1976. do 1982. god. U svibnju 1982. god. postaje župnik u Dragalovcima kod Doboja, gdje je s vjernicima sagradio župnu crkvu posvećenu sv. Bogdanu Leopoldu Mandiću. Tu ostaje šest godina, a 22. kolovoza 1988. god. preuzima župu Stara Rijeka kod Sanskog Mosta. Bio je i dekan bihaćkog dekana. Tu je uz lijepe dane proživio i najteže trenutke svoga svećeničkog života. Slijedi njegov izvještaj o tim tragičnim danima i stradanjima njega i njegove župe.
Župa Stara Rijeka
Župa Stara Rijeka nalazi se na području općine Sanski Most. To je područje rudnika željezne rude Ljubija. Župa, osnovana 1850. god., prije ovog rata imala je 1586 vjernika. Dosad je Crkvi dala 15 svećenika. Većina radno sposobnih vjernika radila je u rudniku ili živjela od mirovine u njemu zarađene. Selo je bilo lijepo izgrađeno, jer su ljudi veoma marljivi, a dobri su majstori. U novije doba župa je izgradila i dvije crkve: župnu u Staroj Rijeci, posvećenu sv. Anti Pustinjaku, i filijalnu u selu Briševo, posvećenu sv. Petru i Pavlu. U župi je bilo pet katoličkih, ograđenih i lijepo održavanih, a na svakom od njih bila je podignuta nova kapelica, gdje se prigodimice služila sv. misa.
Narod ovog kraja mirno je živio poštujući svoje susjede pravoslavne i islamske vjere. Nakon provedenih demokratskih izbora 1991. god., u općini Sanski Most su vlast dobili Muslimani kao većinski narod. Nedugo nakon provedenih izbora, tek što je počela funkcionirati demokratski izabrana vlast, započeli su ratni sukobi u Bosni i Hercegovini.
Početak stradanja
S oružjem u ruci i na silu srpska policija i vojska, koja se još nazivala JNA, preuzima općinske strukture vlasti u svoje ruke. Tada za sve nesrpsko pučanstvo počinje težak i nesnosan život. Iz dana u dan vršen je pritisak na svo nesrpsko stanovništvo da napusti svoja ognjišta, tj. i tu je započeo genocid koji su Srbi nazvali “etničko čišćenje”.
Početkom svibnja 1992. god. srpske vlasti naredile da svi nesrbi predaju oružje koje posjeduju, bilo legalno ili ilegalno. Oružja nitko nije imao, osim što je nekoliko lovaca imalo lovačke puške, a neki i pištolje, ali sve s urednim dozvolama. Sve su to predali, kako je zatraženo. Samoproglašene srpske vlasti su naredile da se moraju poštivati sve njezine odluke. Tomu nitko nije ni pokušavao pružiti bilo kakav otpor. Neki su čak izvjesili bijele zastave na svoje kuće, jer su čuli da i to  te vlasti navodno traže, kako bi naznačili svoju lojalnost novoj vlasti. Cilj je dakako bio sačuvati mir te svoje kuće i imanja.
Prvo granatiranje sela
Nedugo nakon toga, 23. svibnja 1992. god. prvi put je granatirano područje župe Stara Rijeka, i to baš njezin centar gdje se nalazi i župna crkva, koja je i bila glavni cilj zločinaca. U toku prijepodneva toga dana palo je petnaestak granata, a popodne još dvadesetak. Tim bezumnim i ničim izazvanim činom teško je oštećena crkva, na župnoj kući i na vjeronaučnoj dvorani su popucala sva stakla, a u selu je oštećeno još petnaestak kuća.
Kad sam protestirao kod predsjednika općine Sanski Most Nedeljka Rašule, odgovorio mi je kako on uopće ne zna da je Stara Rijeka granatirana i ispričavao se da je to bila neka greška, te da će on cijeli slučaj ispitati. Međutim, to se nikad nije dogodilo.
Sutradan nakon granatiranja sklonio sam se kod susjednog župnika vlč. Stipe Šošića u Ljubiji, gdje sam ostao 5-6 dana. Dok sam tu boravio srpske su mi vlasti u Ljubiji oduzele novi automobil marke Golf. To su učinili Slobodan Taranjac, Srbin, komandir vojnog štaba u Ljubiji i Branko Bjekić, Hrvat, tada komandir milicije u Ljubiji, koji mi je o tom dao potvrdu.
Moji su vjernici bili u velikom strahu. Neki su već počeli odlaziti napuštajući svoja ognjišta. Međutim, da bi mogli otići morali su izvršiti sve što su vlasti od njih tražile; ne samo da nisu smjeli imati nikakvih dugova prema općini, Elektri, itd., nego su morali potpisati izjavu da svu svoju imovinu ostavljaju dragovoljno. Nisu mogli sa sobom ponijeti ništa osim najnužnije garderobe. U tom prvom valu odlazaka otišlo je nekoliko obitelji. Nastojao sam umirivati svoje župljane, jer su vlasti obećavale da se to više neće ponoviti, te da svi ostanu mirno živjeti na svojim ognjištima. U tome sam imao dosta uspjeha.
Neko vrijeme je bilo razmjerno mirno i svijet se okrenuo svojim uobičajenim poslovima, pomalo osluškujući što će se dalje događati. To je potrajalo oko dva mjeseca. No u međuvremenu su svi Hrvati i Muslimani dobili otkaze u rudniku i drugim poduzećima, bez ikakva obrazloženja. Morali su podići svoje radne knjižice, a to je značilo gubitak sredstava za život, te zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za sebe i obitelj.
Učestale su i provokacije srpskih “boraca” koji su se vraćali s bojišta. Pucajući kroz selo dovikivali su:
- Ustaše, što čekate, što ne idete svom Tuđmanu?
Bilo je noćnih pljački, kad su jednostavno dolazili s oružjem i odvodili stoku i odnosili što im se svidjelo, a poslije u svojoj drskosti nisu ni čekali noći; činili su to i u pol bijela dana. Ako bi se tko suprostavio, bio bi jednostavno pretučen. Mnogi su župljani bili u strahu i spavali po šumama, a ne u vlastitim kućama, osobito muškarci.
Prva uhićenja
Na blagdan Tijelova (18. lipnja) te godine uhićeni su: Anđelko Škripić, delegat HDZ-a mjesne zajednice Stara Rijeka u općini Sanski Most, te Vinko Matanović, Adam Delić i Joso Marijan i odvedeni u logor “Betonara” u Sanskom Mostu, gdje je bilo još pritvorenih iz Sanskog Mosta i Sasine, te Muslimana iz Sanskog Mosta i okolice; svi koji su imali neke funkcije u općini prije preuzimanja vlasti od strane Srba.
Kako sam kasnije čuo od preživjelog Anđelka Škripića, tamo su u logoru doživjeli strahovite torture i batinjanja. U jednoj maloj prostoriji bilo ih je po 40, tako da su mogli samo sjediti jedan do drugoga, bez vode i dovoljno zraka, jer je bio samo jedan mali otvor. Srpski policajci su ih do bezsvijesti tukli iz dana u dan, iz sata u sat i to svim i svačim: lancima, željeznim šipkama, palicama, nogama… Tu su ostali nekoliko dana, a onda su ih po najgoroj vrućini na kamionima pokrivenim nepropusnim ceradama prevezli u zloglasni logor Manjaču kod Banja Luke. neki, onako izmrcvareni nisu ni izdržali taj nesnosni put po žegi bez vode, pa su među ostalima podlegla i dva moja župljanina: Vinko Matanović, rođen 1954. i Adam Delić. Do danas nismo saznali gdje su oni pokopani.
O uhićenju ovih župljana sudjelovao je i Hrvat Branko Bjekić, koji je bio komandir zloglasne srpske milicije u Ljubiji. Kad je izvršio svoj izdajnički posao, pohapsio Hrvate i Muslimane, doživio je sudbinu izdajica i “zahvalnost” zločinaca: i sam je dospio u logor Manjača, ali je razmijenjen i sada živi u Hrvatskoj, u Bjelovaru. Sudski proces koji je protiv njega pokrenut zastao je jer glavni svjedoci ne žele svjedočenjem još jedanput proživljavati sve proživljene strahote. Dakako, da je ovim uhićenjima narod još više zastrašen, ali sam ih opet umirivao u nadi da će se sve smiriti, jer nismo nikome ništa nažao učinili, pa da neće ni oni nama. međutim, bila je to varava nada.
Moje uhićenje i mučeništvo
Ujutro 23. srpnja 1992. god. oko 6:30 sati, dok sam molio časoslov u dvorištu, začuo sam buku vozila, što me iznenadilo budući da sam znao da je oskudica goriva, pa je malo vozila prolazilo cestom pokraj crkve. Pogledah prema dvorišnoj kapiji, kad ono kolona vozila s vojskom i teškim naoružanjem, topovima i haubicama, prolazi i zaustavlja se kod trgovine u samom središtu sela, preko puta župne crkve. Pomislio sam da u prolazu nekamo prema ratištu, pa sam dalje nastavio šetati dvorištem moleći časoslov. odjednom se u crkvenom dvorištu stvori 50-60 vojnika. U rukama im automatske puške: jedini su ih uperili u crkvu, drugi u župnu kuću, treći u mene. Jedan se od njih prodera:
- Ko je ovdje pop?
Iznenađen i prestrašen malo se pribrah i odgovorih da sam ja. Vrata župnog stana bila su otvorena. upita me, jesam lisam. Kad sam mu to potvrdio, reče da mora izvršiti premetačinu crkve i svih ostalih prostorija, jer da su obaviješteni kako se tu nalazi skladište oružja. Rekoh mu da oni to mogu učiniti bez ikakvih problema, samo da moram uzeti crkvene ključeve iz kuće. Kad sam se okrenuo i pošao prema kući, on me zaustavi, a zatim naredi jednom vojniku da ide sa mnom. Taj mi je upro automat u leđa. U kući rekoh vojniku da otkloni pušku od mene, a on mi reče da ne smije jer mu je tako naređeno. Kad smo ponovo izišli na dvorište njegov mu je zapovjednik naredio da makne pušku s mene uz komentar:
- Vidim da je pop dobar.
Otključao sam crkvu u koju je ušlo dvadesetak vojnika. Zamolio sam ih da ne ulaze u crkvu s oružjem jer se to ne priliči, ali mene nisu poslušali. Sve su veoma pomnjivo pregledali, od zvonika do svakog kuta crkve i sakristije. Jedan mi od njih reče:
- Znaš, pope, ja sam ovdje kod tebe dolazio na polnoćku i bilo je lijepo; uvijek si nas lijepo primio i pozdravio.
 
Dok smo mi bili u crkvi, već je druga skupina vojnika ušla u kuću i sve ispreturala. Jedne sam našao u župnoj kancelariji; uzeli su boce s rakijom i viskijem i piju. Uzeli su i moju zalihu cigareta koju sam imao (nekoliko “štek”), te stali dijeliti među sobom; čak su “velikodušno” jednu kutiju dali meni. Tada su pregledali vjeronaučnu dvoranu, dvorište gospodarske zgrade i vrt, sve tražeći tobožnje oružje. Naravno da nisu ništa našli, kad ništa nije ni bilo. Tada mi onaj njihov komandir reče:
- U redu pope, ali, znaš, još ćeš morati otići pvdje do trgovine da uzmu podatke i ti ćeš se vratiti.
Bio sam u papučama i majici kratkih rukava, pa sam zamolio da se odem pristojno obući, a on je odvratio:
- Ne treba, odmah ćeš se vratiti.
Zamolio sam da barem uzmem torbicu s dokumentima iz kancelarijskog stola. U torbici je bio novac: 9.170 DM i u dinarima vrijednosti oko 3.000 DM, te novac za dvije Gregorijanske mise, tzv. velike. Htio sam tako pokušati makar to vratiti. Opet mi je odgovorio da mi ne trebaju nikakva dokumenta jer ću se odmah vratiti. U to sam odmah posumnjao, što se kasnije i potvrdilo. Naredio je dvojici vojnika da me otprate do dućana preko puta crkve. Išao sam u sredini, a njih dvojica meni sa strane, opet s puškama.
Izišavši iz crkvenog dvorišta na put vidio sam da vojnici dovode sve odrasle muškarce iz župe pred dućan i odmah sam znao da ćemo završiti u logoru. Vodili su i jednog oca skupa sa sinovima psujući i prijeteći:
- Zapamtit ćete vi Srbina!
Kad sam stigao pred dućanom je već bilo 30-tak muškaraca, mojih župljana, u dobi od 15 do 65 godina. Neki kapetan (tako su ga vojnici oslovljavali) počeo me je odmah ispitivati. Uzeo je moje osobne podatke. Zatim je pitao, tko su tu predstavnici HDZ-a. Nato sam odgovorio da su oni odvedeni već prije mjesec i pol dana i da se za njih ništa ne zna. On je ipak inzistirao da reknem njihova imena, i to sam i učinio. Kad je to bilo gotovo upitao sam ga da li sam slobodan i mogu li otići kući. Rekao mi je:
- Znaš, još ćeš otići do Starog Majdana, pa će vas tamo nakon saslušanja pustiti.
Vojnici su i dalje dovodili ljude. Bilo ih je već oko 60. Neke su usput i tukli, jer im je krv curila iz glave iz razbijenih nosova i rasječenih usnica. Vidio sam da nam se ne piše dobro. O tome su rječito govorili i okrutni postupci vojnika. Tako me je jedan župljanin, stojeći u stroju, zamolio cigaretu. Dao sam mu, on je zapalio. Jedan vojnik ga je lupio po ustima psujući mu majku, a zatim mu je zapaljeni dio cigarete strpao u usta.
Došao je drugi vojnik držeći mitraljez u rukama a preko ramena redenik s mecima i rekao tom kapetanu:
- Što da se s njima patimo, pobijmo ih odmah ovdje! - On ga je odgurnuo i rekao neka ide raditi svoga posla.
U logoru
Potovarili su nas u kamione i u pratnji naoružanih vojnika preko Starog Majdana gdje je bilo sakupljeno mnogo muškaraca Muslimana, zajedno s njima odvezli u logor Krinc u jednu tvorničku halu prema Zdeni. Usput su nas vojnici zlostavljali, psovali, udarali kundacima i čizmama, pa je jedan moj mladi župljanin, Zdenko Gavranović, koji je imao oko 25 godina, tako nemilosrdno pretučen, da je bio već mrtav kad smo ga unijeli u logor s kamiona. Cijelim putem, kao i stojeći pred dućanom morali smo držati ruke na leđima i gledati samo preda se, pognute glave.
Kad su nas dovezli do logora, postrojili su nas ispred te tvorničke dvorane i odmah su izdvojili mene i još tri moja župljanina govoreći da smo mi “ekstremi”. Ostali su bili postrojeni s rukama prekriženim na potiljku, gledajući preda se. mene su odmah počeli tući palicom, a ostala trojica su bila prisiljena tući jedan drugoga. Ako bi netko blaže udario svog nevoljnog druga, onda bi policajac udario njega govoreći:
- Vidiš, bre, kako Srbin bije!
Kad je jedan vojnik udario Petra Begića, čovjeka od 60 godina, on je pao i odmah mu je potekla krv na uši i na usta, te još i dan danas ima teške posljedice od toga.
Tada su nam naredili da moramo predati sve osobne stvari, opasače, vezaljke za cipele, džepne nožice, ako je tko imao i sve drugo što smo imali u džepovima. Prijetili su da će onaj koga kasnije nešto nađu biti ubijen.
Zatim su nas utjerali u dvoranu i postrojili kao i obično: raširenih nogu, ali da je dobar čovjek, i za divno čudo nisu ga udarali kao druge. Za drugog jednog, Stipu Krešića pitali su isto, nešto sam odgovorio da je dobar i da ide u crkvu svake nedjelje. Na trenutak mi je došlo do svijesti da bi ga mogli zbog toga tući, pa mi bi žao što sam to rekao, ali na sreću nisu ga ni taknuli.
Neki tamo na kraju reda, valjda od straha i u nadi da će tako laše proći, zavikao je kako on ne ide u crkvu nikada. Prišla su mu dvojica stražara i počeli ga tući rugajući mu se:
- Kakav si ti čovjek, kad se svoje vjere odričeš.
Valjda im je to bilo već dosadilo, pa više nikog nisu pitali da li ide u crkvu, niti su tom prilikom više koga rukli.
Kad su nas utjerali u dvoranu, unutra je bilo već 30-tak muškaraca, koji su tu bili već oko tri tjedna. Oni su dobili naređenje da nas “smjeste”. Tu se nalazilo nešto drvenih paleta i nekih dasaka, pa tko je to uspio dobiti bio je na dobitku, jer je to ubuduće bio i krevet i stolica. Tko to nije dobio, morao je ležati na golom betonu. Ja sam jednu paletu dijelio s još dvojicom suputnika, ali i na nisam imao, ne bi moji župljani dopustili da ja ležim na golom betonu, sigurno bi mi ustupili svoje mjesto. Tu nas j ebilo, što Hrvata, što Muslimana oko 280. Tek što smo se smjestili, uletjela su četvorica stražara, jedan se zvao Zdenko, drugi Srećo, dok ostaloj dvojici nismo saznali imena i povikali:
- Izlazi, pope!
Izašao sam s njima napolje, a ostalima naredili da se okrenu prema zidu i da tamo gledaju. Počeli su me tući palicama i to po cijelom tijelu: od vrata pa do peta. Tukli su me oko pola sata. Stisnuo sam zube i nisam ni jednom kriknnuo, iako me strašno boljelo. Kad su zadovoljili svoj nastrani nagon za tučnjavom, naredili su da idem na svoje mjesto. Toga dana su izveli još nekoliko mojih župljana od kojih su najteže pretukli Zvonka Čavlovića, medicinskog tehničara, čovjeka od preko 60 godina, koji je već bio u mirovini. Također su iste večeri pretukli i nekoliko Muslimana, od kojih je jedan podlegao batinjanju. Stražari su svoju morbidnost iskazivali i porugama:
- Gle, ovaj se ohladio! -  i naredili dvojici zatvorenika da ga iznesu van u dvorište. To je i inače bila redovita praksa: kad bi netko podlegao udarcima, takve su jednostavno bacili u dvorište i sutradan ujutro došao bi kamionet i odvezao ih u nepoznatom pravcu.
Prođe tako prvi dan mojih muka.

Sutradan, 24. srpnja 1992. god. doveli su u logor još 50-tak mojih župljana sa Briševa, koji su usput bili jako pretučeni, razbijenih glava i krvavih usnica, neki od njih gotovo bez svijesti. Oni su mi ispričali i o strahovitom genocidu koji je na Briševu počinila srpska vojska. Tog dana je na Briševu masakrirano i pobijeno 65 osoba u dobi od 14 do 81 godine života. Njihov ću popis donijeti na kraju ovog iskaza. Rekli su mi da su neke od njih čak rezali motornom pilom za drva. Mnogi od tih mučenika ostali su po njivama, jer ih nisu dali pokopati. Drugi su pak sami sebi morali kopati raku, da bi onda bili ubijeni.

Osjećao sam se užasno i onako izmrcvaren, cijeli dan sam plakao i molio za te nevine mučenike. Kad su doveli ove moje župljane, stražari su mi naredili:
- Izlazi, pope, ispovijedati, jer ovo vam je zadnje. - Odgovorio sam da je kod nas ispovijed tajna, našto se on još više razbjesnio, derući se na zatvorene:
- Govori meni i popu! - tukući mene palicom a dotičnim vjernicima držeći pištolj na sljepoočnici. Rekao sam vjernicima da se nisu dužni tako ispovjedati, jer to i nije ispovjed, a na to mi je jedan od njih (Anto Rivić) rekao da se on makar i tako želi ispovjediti i da moli odrešenje, jer tko zna što se može dogoditi. Ispunio sam mu želju i dao odreššenje.
Ukupno su se tako ispovjedila petorica, govoreći naglas svoje grijehe, jer ih je na to tjerao stražar, koji je izrugivao i ismjehivao primitivnim komentarima, kao:
- Gledaj ustaške nevinašcadi, mladić od 25 godina a nije nikome oduzeo nevinosti! - ili:
- Vidi ga, dvadeset godina u braku, a nikad nije prevario žene! - i tako redom.
Nakon toga izveo ih je iz dvorane i pucao iz pištolja želeći stvoriti dojam među nama ostalima da ih je pobio. Ušao je ponovo u dvoranu i naredio petorici Muslimana da uzmu lopate i pokopaju ubijene. Svi su u dvorani bili u strahu misleći da i njih isto očekuje, a ja sam ih tješio da se ne boje, jer da oni nisu ubijeni, nego da je to samo još jedan vid psihičkog mučenja i zastrašivanja. Pokazalo se da sam u pravu, jer su se nakon nekog vremena svi vratili u dvoranu.
Ušao je zatim stražar i meni naredio da izađem. Tukao me je psujući mi “majku ustašku” i rugajući se nazivajući me “Kuharićevim sinom”, i slično. Usput se podrugivao kako je Isus dobro trpio, a da i ja dobro trpim, no kako me on neće odmah ubiti, nego da ću polako trunuti i tako umirati u mukama.
Tako sam kroz deset dana primao po stotine udaraca palicom, ali nikad nisam pao pod udarcima, što ih je još više razbjesnilo. Zato su mi naredili da legnem, a onda su po meni skakali pjevajući četničke pjesme i tjerajući me da za njim ponavljam. Kad sam rekao da ja to ne znam, sišao bi s mene i tukao me čizmama po rebrima i bubrezima. Tako sam znao ležati na onom prljavom betonu po dva sata. Dok su mene tukli, čuo sam kako nada mnom plaču i moji vjernici Hrvati i zatvoreni Muslimani. U logoru je bio kao zatvorenik i liječnik musliman dr. Karabeg. On mi je jednom prilikom rekao:
- Čovječe, ja ne znam od čega si, kad sve to izdržiš.
Dao mi je nekoliko tableta protiv bolova, jer mi je tkivo od podliva bilo upalilo  i strašno boljelo. Jedne večeri došao je vojnik s prezimenom Biblija i tukao je neke u dvorani i kad smo već mislili da će otići, stražar mu je rekao da je unutra i jedan svećenik. Zajedno su došli do mene, naredili da ustanem, raširim noge, dignem ruke u zrak. Tada me je udario koljenom u prepone s jedne strane, tako da sam mislio da mi je odbijen bubreg i činilo mi se da mi je cijela ponutrica došla do grla. Pao sam, a on me podigao i učinio to isto s deugr strane. Izgubio sam dah i pao, pa je još nekoliko puta udario čizmama i konačno otišao. Tu sam noć morao presjediti jer nisam mogao leći. Noć sam proveo u žarkoj molitvi Gospodinu da se smiluje svim nama nedužnima.
 
Dva dana nakon našeg dolaska (?) doveli su još oko 200 muslimana iz Kamengrada i Hrustova koji su bili strahovito pretučeni i krvavi. Oni su nam poslije pričali da su morali jesti lišće s glogovog trnja i pasti travu, tako da su im usta bila sva u krvi od trnja. Nekima od njih su oči bile zatvorene od udaraca  i oteklina, da je bilo užasno i pogledati ih. Dva dana bili smo posve bez hrane, jer da nam nisu imali što dati, a onda su dopustili da nam od kuće mogu donositi hrane, te smo poslijeimali dovoljno, ali onako izmaltretirani i psihički i fizički nije nam ni bilo do jela. Mnogi su izgubili na težini, a među njima i ja u 12 dana točno osam kilograma.
Tog popodneva (?) oko 15:00 sati došao je neki Dragan Martić iz Kruhara kod Sanskog Mosta psujući i vičući kako će nas sve pobiti, jer da naši, tj. Hrvati navodno peku Srbina na ražnju i siluju srpske djevojčice od 14 godina. Neupućeni Muslimani pitali su me poslije da li je to istina, a ja sam odgovorio da to nije moguće iz jednostavnog razloga jer na Briševu Srba uopće nema i da to iz njih progovara nemirna savjest, jer su oni to činili Hrvatima, gdje su izvršili brojna zlodjela i masakr. Oni su naime, kako su mi pričali zatočeni Briševljani, silovali više hrvatskih žena i djevojaka, te pobili oko 65 osoba.
Taj Martić je počeo sve redom tući: nekoga šakom, nekoga nogom, nekoga glavom, nekoga pak kundakom od mitraljeza. Jednog mog župljanina je tako udario punom snagom po ustima, tako da ga je oblila krv iz nosa, usta i ušiju. Pomislio sam da umire. Zamolio sam stražara da mu pomognem i on mi je to dopustio. Odveo sam ga pod česmu i oprao, i tek je onda malo došao k sebi. Zove se Mato Čobić.
Jednog dana izveli su mog župljanina Zdravka Čavlovića koji je prije radio baš u toj dvorani i bio poslovođa jednome od stražara. Taj ga je nemilosrdno isprebijao, parao nožem i puščanim nišanom po tijelu, te ga onda polugola ostavio na žarkom suncu uza zid dok nije posve malaksao i pao. Zatim su ga unijeli u halu, ali nije mogao ni sjediti niti ležati, jer je sav bio u ranama, nego se samo podupro na ruke i koljena i tako se malo odmarao. Klimnuo mi je glavom da dođem ispovjediti ga . Riskirao sam vlastiti život i prišao mu, iako nije mogao skoro ni govoriti i dao mu odrešenje. Nakon toga pao je u komu i dr. karabeg je rekao da neće preživjeti. Mokrio je u plastičnu vrećicu, ali je to bila gotovo sama krv. Tako je ležao tri dana, a tada je došao onaj nesretni Martić tukući sve redom. Prišao je njemu vičući što ne ustaje, zgrabio ga za prsa, podigao i lupio u beton, a on se samo stresao, te je sutradan povraćao grumene krvi, a zatim je malo i prohodao, tako da ga je baš to i spasilo. I danas je živ, ali s teškim fizičkim posljedicama, jer su mu oštećeni bubrezi, a i polomljena rebra su krivo prirasla.
Martić je prijetio da će se navečer vratiti s mitraljezom i da će nas sve streljati. Ja sam tada obišao sve župljane i rekao im da ako on stvarno dođe u sebi izmole pokajanje. ja sam tada obišao sve župljane i rekao im da ako on stvarno dođe u sebi izmole pokajanje, ja ću im dati zajedničko odrešenje. I doista, oko 21:00 sati nasta lupa na vratima, Martić uleti unutra noseći mitraljez i redencima i mecima, sve nas postroji s rukama na potiljku, i hodao je bijesno gore-dolje psujući nam “ustašku” i “balijsku” majku i govoreći da nam je došao kraj. Tako smo morali stajati puna dva sata u strahui mučenju isčekivanju, tako da su neki od umora i straha padali u nesvijest, a neki su se od zorta i oneredili. I stražarima je izgleda bilo dosta toga maltretiranja, nekako su Martića nagovorili da napusti dvoranu, a nas su vratili na naša mjesta.
Ali mukama još nije bio kraj. Ušla su uskoro dvojica kršnih vojnih policajaca, izvela mene i jednog Muslimana poznatog mesara iz Starog majdana zvanog Rora.. U dvorištu pred dvoranom su nas počeli nemilosrdno tući. Mene je jedan uhvatio za kosu i bacio me u zrak, a drugi je čekao na nogu da me šutne kao loptu. Kad sam pao, onaj me je podigao i udario šakom u oko, tako da sam pomislio kako sam ostao bez oka i opet sam pao. Zatim su me obojica uzela jedan za ruke, a drugi za noge i lupali sa mnom o željezna vrata na ulazu u halu kao i o zid hale više puta, a onda su me tukli čizmama po bubrezima i rebrima koja su mi tada i polomili.
Kasniji snimak je pokazao da mi je pet rebara napuklo, a naprsnula je i plućna maramica. Jednako su okrutno tukli i Roru.
Naša je sreća bila što je jedan od stražara čija smjena nije nikada tukla zatvorenika (njima na čast spominjem da je i takvih bilo!), došao pola sata ranije, te je on tu dvojicu mučitelja otjerao, a nas poslao unutra u dvoranu. Po načinu govora mi se čini da su ta dvojica vojnih policajaca bili Crnogorci. Tu noć nisam mogao ni ležati ni sjediti, nego sam lagano hodao, jer me je sve strašno boljelo.
Maltretiranja su se ponavljala svakog dana. Nekolicina sretnika nije bila fizički zlostavljana, ali svi su trpjeli psihička zlostavljanja, jer su svako veče i u svako doba noći pijani i polupijani stražari iz dvorišta pucali po dvorani. Ljudi su bježali prema drugom dijelu dvorane, a meci bi zviždali oko nas. Savjetovao sam im da legnu na pod da koga ne bi metak pogodio. Tako je jedne noći bježeći jedan od zatvorenika u onom mraku pao u zahodsku jamu te se skoro ugušio dok ga drugi nisu izvadili i oprali. Na zahod su nas, naime, preko dana izvodili van, a noću bi u tu svrhu služio jedan kanal u dvorani.
Zadnja dva dana nisu nas tukli, jer je očito došla takva naredba, pa su očito vidjeli da su stražari zbog toga žalosni; izmakla ima je tako njihova zlurado zabava.
Jednom prilikom prišao sam im i rekao kako ne mogu shvatiti da jedno razumno ljudsko biće može tako nešto činiti drugom čovjeku i da ja na njihovu mjestu ne bih mogao mirne savjesti spavati, jer bi mi uvijek ta krv i ti nemoćni ljudi bili pred očima. Obojica stražara su na to šutjela, oborivši pogled. Rekao sam im dalje sa ih ja unatoč svemu ne mrzim, nego da ih štoviše žalim i da ću se moliti za njih. Nisu mi na to ništa odgovorili nego su me poslali natrag na moje mjesto.
Izlazak iz logora
Prošlo je tako dvanaest dana mog života. Trinaesti dan, 04. kolovoza 1992. god. su nas pustili iz logora. Svakomu su dali papirić kao potvrdu da se smijemo javno kretati, a potpisao ga je pukovnik Branko Basara. Kad sam izišao iz logora cijelo tijelo od glave do pete bilo mi je posve crno od podljeva i udaraca.
Sutradan po mome izlasku iz logora došao je po mome u Staru Rijeku moj biskup mons. dr. Franjo Komarica iz Banjaluke i odveo me na oporavak u svoj dom u Banja Luku. Tu sam ostao deset dana, do Velike Gospe. Tog dana sam se vrati u svoju župu u Staru Rijeku i tu sam ostao sve do smrti susjednog župnika u Ravskoj, vlč. Ivana Grgića, koga su ubili 08. studenoga 1992. god. U međuvremenu sam bio neko vrijeme na terapiji u Opatiji. Kad sam otišao subratu svećeniku Ivanu na sprovod u Banja Luku, te noći su provalili u župni stan u Staroj Rijeci i opljačkali ga a crkvu minirali. Da sam se zatekao tu, vjerojatno bi i mene ubili.
Kasnije sam saznao da je u Sanskom Mostu bio još jedan logor u Srednjoškolskom centru, gdje je bilo zatočeno oko 3000 Muslimana, te nekoliko Hrvata iz Sasine i Sanskog Mosta. Od tih stradanja nosim trajne posljedice na svom organizmu. Nakon tri i pol godine smetnje su postale sve veće, a na one manje nisam ni reagirao, te sam se u veljači 1996. god. morao u Zagreb podvrći teškoj operaciji kičme, jer su mi tri pršljena bila jako oštećena i prijetila je opasnost da ostanem uzet. Uz Božju pomoć operacija je dobro uspjela, ali zdravlje mi je ozbiljno narušeno.
Ovo je svjedočanstvo čovjeka koji nikad nije mogao zamisliti da čovjek može tako nisko pasti i biti tako krvoločan, ali koji prije nije imao mogućnosti iskusiti kolika može biti snaga Božja u čovjeku, koja je u stanju toliko nevin podnijeti, a ipak zločinca ne mrziti, nego mu čak oprostiti. Bolno i dragocjeno iskustvo!


 

Izvornik: (lijepa nasa domovina hrvatska.com)